Svaka kuća na selu mora imati bicikl. To je tako bilo oduvijek, barem od kada znam za sebe i moje posjete baki i djedu. Bicikl je važan jer se s njim može proći velika razdaljina relativno brzo, a koristeći samo svoju vlastitu snagu. Na selu trgovina ili rođaci nikada nisu dovoljno blizu, bolje je provozati se biciklom. Imati bicikl bilo je jednako važno kao danas imati auto.
Moja baka s lijepim, ženskim biciklom. Pomalo neobična fotografija, ali meni jako draga.
Kao dijete imala sam svoj bicikl, voljela sam se voziti po selu i među poljima. Vožnja na biciklu bila je prava avantura i širila mi je spoznaje o tome što sve ima u okolici kuće. Kad sam prerasla svoj dječji bicikl koristila sam djedov. Sjećam se da mi je bio prevelik, ali to me nije niti malo smetalo. Kasnije sam dobivala i zadatke, pa sam tako išla u trgovinu po kruh ili po ‘pijaču’.
Kad sam preuzela kuću, na moje veliko iznenađenje nije bilo bicikla. Bilo je nekoliko mopeda i jedan motocikl, ali bicikla nije bilo. U početku mi je to bio šok, a onda sam ignorirala situaciju da nema bicikla. Ali, onako ‘po tiho’ negdje duboko u meni, nedostajala mi je sloboda i samostalnost koju pruža bicikl. Doslovno sam bila pukla od ljubomore kad je u selu jedne subote susjeda imala rođendan, a onda su druge žene navratile do nje, na kolače, a ispred kuće bilo je parkirano puno bicikala. Nije bio problem što sam došla pješke, nego što mi se činilo da život na selu bez bicikla nije potpuno. K vragu, pa svako dijete je imalo vlastiti bicikl…svi, baš svi se vozikaju, osim mene.
Prilika za nabavu bicikla pružila se ubrzo. Moj stric kupio je novi, a starog, koji je zapravo bio sasvim u redu, htio se riješiti, da ne stoji u garaži i ne trune. Cijena? U principu sitnica, svega 30
Uz kuću je vrt. Oduvijek je bio, samo se sjećam da je bio puno veći. Kao dijete nisam bila previše zainteresirana za vrt, osim za jagode koje je moja baka uzgajala. Nakon bakine smrti vrt je smanjen, a ni jagoda više nije bilo.
Kad sam se ponovno vratila u kuću nakon 20 godina, vrt me jednostavno opčinio. Nije bio ništa posebno, ograđen žičanom ogradom i ne baš jako velik. Ali djed ga je učinio na neki čudan način čarobnim. Uz ogradu raste vinska loza u gornjem djelu, a u donjem su ruže i maline. Vrt ima i zelenu prirodnu barijeru koja ga štiti od suše i pogleda.
Vrt se nekako dijeli na vrt za povrtnjak ispred kuće i na ružičnjak uz kuću. Ruža ima i uz ogradu u povrtnom dijelu vrta, ali u manjem broju. Ove ruže naslijedila sam zajedno sa kućom. Ruže su prekrasne biljke, ne zahtijevaju puno njege, dovoljno ih je obrezati, zaštiti od biljnih uši, malo okopati i pustiti da rastu.
Ovo su moje ruže u travnju, okopane i sa štapom koji im pomaže da rastu u visinu. U pozadini mogu se vidjeti kraljevski tulipani, omiljeno cvijeće mojeg djeda i bake. Iako bake nema već dugi niz godina, a djeda nekoliko, ovi tulipani i dalje svake godine rastu. Ne diramo ih puno, oni zadovoljno rastu u proljeće, a onda se pritaje sve do iduće godine.
Iako kao dijete nisam bila zainteresirana za vrt, sada mi je to jedna od glavnih zanimacija.
Povrtni vrt je podijeljen u tri djela, dva su namijenjena povću, a treći mojem cvijeću koje sadim svake godine. Uglavnom su to gladiole, ali imam i maline, kupine i ribizle. Maline sam naslijedila, jednostavno već su bile
I am from Croatia…small country in Europe. My name Gavrani means Raven.
I belive in diffrent world: wealth good balanced, transparent and nature friendly.
I support Wikileaks and network of WL supporters.
I like photography and animals, so most of my photographies are about nature and horses. Also I am long distance horse back rider and I spend all my free time outdoor.
In my ‘normal’ life I am working in office, but this part is so boring…I will not loose time to writing about it.
You can read more
Gavrani’s thoughts
Gavrani’s world
